Naplata dugova na koje se država obvezala prema Zakonu o naknadi za imovinu oduzetu u vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, za što ne postoje definirani rokovi, bila bi katastrofalan udar na ionako deficitarni državni proračun.

Jedna od nekretnina za koje Crkva potražuje naknadu jest cijeli kompleks u kojem je smještena Klinička bolnica Sestara milosrdnica.

Nakon što je sredinom listopada održan sastanak Vladine komisije za odnose s vjerskim zajednicama i Biskupske komisije Hrvatske biskupske konferencije za odnose s državom, prvi je put javno izrečeno da Crkva ima detaljan popis nekretnina čije vraćanje (ili nadoknadu, kako je precizno istaknuto u ugovorima između Hrvatske i Svete Stolice) traži. Osim samog popisa, postoji i detaljan popis prioriteta.

Velika se prašina svojedobno dignula zbog zgrade varaždinskog Fakulteta organizacije i informatike, ali to je samo kap u moru potraživanja Crkve.

Točnije, Crkva zna što želi natrag, kao i kojim točno redoslijedom. Zgrada varaždinskog fakulteta očito je među nekretninama s vrha popisa prioriteta, iako je od 1786. do 1940. bila u posjedu Austrije, a već je 50-ih godina ponovno nacionalizirana i tada pretvorena u školu. Država je ipak popustila i pristala iseliti fakultet čim se sagradi kampus. Isto je država pristala i za Državni arhiv u Bjelovaru, unatoč činjenici da je riječ o objektu koji je obnovilo Ministarstvo kulture, odnosno – država.

No što sve Crkva točno traži natrag? Točan je popis nekretnina gotovo nemoguće dobiti jer, kako kaže Lino Zohil, ekonom Porečko-pulske biskupije i osoba zadužena za koordinaciju zahtjeva različitih nadbiskupija prema državi, "svaka nadbiskupija za sebe sastavlja popis traženih nekretnina". Ali postoji li cjelovit popis? Odgovor na to pitanje ne dobivamo, odnosno dobivamo objašnjenje da je riječ o složenom pitanju koje zajednički rješavaju Crkva i država.

"Nitko ne očekuje da se povrat imovine riješi preko noći, ali zadovoljni smo brzinom kojom se to rješava", objašnjava Zohil i dodaje da je svijetli primjer dobre suradnje Crkve i države dvorac Brezovica. No dvorac Brezovica, 10. na popisu hrvatskih spomenika kulturne baštine, mnogi bi istaknuli kao ne baš svijetao primjer. Naime taj dvorac iz 18. stoljeća, trenutačno u vlasništvu Nadbiskupije zagrebačke, propada toliko da je akademski slikar Ivan Obsieger morao podnijeti kaznenu prijavu protiv Ministarstva kulture i Nadbiskupije kao trenutačnog vlasnika.

Tražena imovina najvećim se dijelom nalazi u Zagrebu, kaže Zohil, jer je Zagrebačka nadbiskupija najviše oštećena nacionalizacijom i oduzimanjem imovine 50-ih godina prošlog stoljeća. Uistinu, popis koji je Business.hr na kraju, nakon obilaženja četiriju ministarstava, HBK i Nadbiskupije uspio dobiti broji sedam stranica nekretnina i zemljišta u gradu i njegovoj najbližoj okolici. Dokument smo dobili iz Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove i imovinu grada Zagreba.

Vrijednost tih nekretnina i zemljišta nemoguće je izračunati, ali nekoliko je agencija za nekretnine od kojih smo zatražili pomoć, bacivši oko na popis tražene imovine, kazalo da je riječ o milijardama.

Primjerice, samo jedna stavka s popisa, stambeni kompleks poznat kao Mali Vatikan (Martićeva 29, 31, 31b, 31c, 33, 33a, 33b, 35 i 37, Vlaška 70a, 70b, 70c, 70d, 70e, 72, 72a, 72b, 72c, Ratkajev prolaz 1, 3, 5, 7 i Ulica Antuna Bauera 2, 4, 6 i 8) vrijedi, vrlo općenito govoreći, oko 56 milijuna eura.

Da su jednako vrijedne i druge nekretnine jasno je kada se pogledaju adrese: Kaptol, Zvonimirova, Trg kralja Petra Krešimira IV., Klaićeva, Ribnjak, Vinkovićeva, Vodnikova, Škrlčeva, Ilica, Kurelčeva, Habdelićeva, Jezuitski trg, Teslina, Strossmayerovo šetalište, Degenova, Vojnovićeva, Šestine, Britanac, Opatovina… Na popisu su i neke institucije, poput škola (devet vrtića i škola), kompleksa bolnice Sestara milosrdnica, Učiteljske akademije (Savska 77), škole u Varšavskoj, kazališta Komedija, Kinoteke, tribine grada Zagreba… Sve vrijedne adrese u samome središtu Zagreba.

Ukupno, riječ je o nekih 150 nekretnina u Zagrebu, što bi jednoga dana, kada se dovrši postupak vraćanja, Crkvu moglo učiniti najvećim pojedinačnim vlasnikom nekretnina nakon samoga grada. Dio traženih nekretnina, kako doznajemo, već je vraćen ili je u postupku vraćanja. Primjerice, vraćen je dio lokala u središtu grada (Martićeva, Nova ves), a uskoro bi trebao biti vraćen i prostor nekadašnjeg kluba Lapidarij. Na popisu tražene imovine nalaze se i zemljišta u zagrebačkoj poslovnoj zoni, odnosno uz Radničku te na Vukomercu i Žitnjaku.

Trenutačno se, kako doznajemo, zajednička Komisija za povrat u listopadu sastala prvi put nakon dvije godine, a ponovni je sastanak održan već prošlog tjedna. Sada je, kako doznajemo, na redu faza pronalaženja zamjenskih nekretnina. Takvih će, po svemu sudeći, morati biti mnogo kako bi se nadomjestila vrijednost koju Kaptol ima u zagrebačkoj imovini.

 

Izvor: business.hr

Vjerske zajednice u Hrvatskoj lani su dobile 413 milijuna kuna iz Državnog proračuna, a od toga im je gotovo 16 milijuna dodijeljeno iz proračunske zalihe, u pravilu na zatvorenim sjednicama Vlade. Podaci su to koji proizlaze iz Vladinog odgovora na zastupničko pitanje HNS-ovke Vesne Pusić, a iz njih je prvi puta vidljivo koliko je i s kojih stavki koja vjerska zajednica dobila novca i za koje projekte.

Nedostaje dio podataka
Iz odgovora je vidljivo da je Katolička crkva dobila većinu od spomenutog novca, više od 382 milijuna kuna, što je oko sedam puta više nego što su iz proračuna prošle godine dobile, primjerice, sve političke stranke.

Manje od Katoličke crkve dobilo je Ministarstvo turizma, Vlada, Sabor i Ured predsjednika. Iako je odgovor prilično detaljan, ipak nedostaju podaci koji se odnose na Vojni ordinarijat koji, iako ga u potpunosti plaća Hrvatska, također spada pod okrilje Katoličke crkve. Prema ugovoru Hrvatske i Sv. Stolice, naime, za materijalno uzdržavanje Vojnog ordinarijata brinu se ministarstva obrane te unutarnjih poslova. Podaci o tome koliko su novca ta dva ministarstva izdvojila za Vojni ordinarijat u odgovoru Vlade nisu navedeni.

I dok se u Državnom proračunu još i može naći podatak kako MUP za tu namjenu godišnje daje milijun kuna, odgovor na pitanje koliko MORH daje morali smo potražiti u ministarstvu jer nigdje nije objavljen.

Vojni ordinarijat
Na pitanje koliko je novca MORH dao za Vojni ordinarij u 2008. i 2009. te zahtjev za raščlambom tog novca po stavkama, dobili smo samo odgovor kako je za ovu godinu planirano 6,4 milijuna kuna, što ne uključuje plaće, a da je i lani potrošeno otprilike toliko.

Na pitanje koliko se godišnje troši na plaće zaposlenih u Vojnom ordinarijatu, pak, iz Službe za odnose s javnošću nismo dobili odgovor. Druga na listi dobitnika među vjerskim zajednicama je Srpska pravoslavna crkva, koja je lani inkasirala 17 milijuna, a treća je Islamska zajednica u RH s 5,5 milijuna.

Možda će nekim ljudima biti iznenađenje da u javnosti manje poznate vjerske zajednice poput Reformirane kršćanske kalvinske crkve, Evangeličke crkve, Evanđeoske pentekostne crkve ili Saveza baptističkih crkava, dobijaju više novca nego dvije židovske zajednice zajedno (640.000 kuna). I Makedonska pravoslavna crkva dobija više novca, oko 700 tisuća kuna, dok manje od židovskih zajednica dobijaju Hrvatska starokatolička crkva (244.136 kuna) te Bugarska pravoslavna crkva (218.375).

Izvor: Večenji list

Skromni kakvi jesu Gospićko-senjska biskupija u Udbini gradi Crkvu hrvatskih mučenika u vrijednosti 30 milijun eura (oko 216 miijuna kuna) . Al ajd ,barem je manje nego najavljenih 33 milijuna eura. Već je prikupljeno 28 milijuna eura od milostinje iz župa diljem lijepe naše i na popisu donatora nalazi se niz gradova i općina, ustanova i tvrtki te pojedinaca. Porezni obveznici su uplatili na raćun Gospićko-senjske biskupije "samo" 3 milijuna kuna. 
Nadam se da je svima jasno koliko se radnih mjesta moglo stvoritit za navedene novce u tom nerazvijenom dijelu hrvatske.

izvor Novi List

Eto nam novog artističkog dvostrukog aksela riječkih kapucina! Ovoga puta šteta za porezne obvezinke koji uplaćuju prirez u Rijeci iznosi "samo" 300 000kn godišnje. Ugovor sa riječkim gradonačelinikom Vojkom Obersnelom u narodu poznatom kao Obi potpisao je fra Ante Pervan (neslužbeno saznejemo da nema veze sa zločestom djecom), a u ugovoru stoji da će nekadašnje kino Croatia opet biti kino ali sa Art repertoaraom (nadam se da će biti i Art gey penetracije na velikom platnu  ) jerbo su kapucini "svjesni činjenice da sami nisu mogli organizirati takav sličan program". Naravno od Art performasa 1-2 put mjesečno moći čemo "uživati" u kapucinskim magijama pod kodnim imenom "tribine i seminari". Živio Art!

VIše informacija na sljedećem linku.

OTKRIVENA POZADINA KAPITALA SLOVENSKOG INVESTICIJSKOG FONDA, VLASNIKA SPORNIH NOVOGRADNJI NA OPATIJSKOJ OBALI

Mariborska nadbiskupija investitor opatijskih apartmana

Osim tvrtke Sole Orta, poznate po beskrupuloznoj devastaciji na Hvaru, i tvrtka Akord, koja gradi apartmane u Opatiji, u vlasništvu je slovenskog holdinga Zvon Ena, dijela Gospodarstvo Rasta kao centralne kompanije Mariborske nadbiskupije

RIJEKA – Na istom je mjestu, na samo nekoliko metara od mora, u opatijskoj »zabranjenoj zoni«, nekad stajala Villa Arentz, da bi danas tamo umjesto jedne vile niknule tri zgrade, s čak 33 apartmana. Vilu je početkom desetljeća kupila riječka tvrtka Alto Adige Adriatic, za svega milijun eura, od koje je vilu 2004. kupio tajanstveni »slovenski investicijski fond«. Hrvatska javnost obaviještena je skoro o svemu u vezi s tom luksuznom novogradnjom. Zna se da investitora zastupa splitska tvrtka Akord, koja se spretno provukla kroz hrvatsku zakonsku šumu, korak po korak, uz manje zastoje i probleme pa čak i privremene zabrane gradnje. Akord je uspio podignuti betonske grdosije zbog kojih danas tuguju ljubitelji stare Opatije.
    Ali tko stoji iza misterioznog »slovenskog investicijskog fonda«, koji će zahvaljujući poslu u Opatiji zaraditi milijune? Mariborska nadbiskupija ime je tog umješnog igrača, koji stoji iza famoznog slovenskog investicijskog fonda. Kako otkriva ljubljanska Mladina, upravo Mariborska nadbiskupija već ima dosta iskustva s ulaganjima na hrvatskoj obali, premda u jednom drugom slučaju nije imala toliko sreće kao što joj uspijeva u Opatiji, gdje posao uspješno privodi kraju.
    Riječ je o poznatom slučaju bespravne gradnje na Braču, koji se ubrzo preselio u rubrike crne kronike. Posao je vodio Ivan Kapetanović, slovenski poduzetnik hrvatskog podrijetla, koji je predvodio akciju preuređenja sutivanske Junče ravni, a koja se svodila na jednu od najfrapantnijih operacija prenamjene poljoprivrednog i šumskog zemljišta u turističku građevinsku zonu.
   

Komplicirana vlasnička struktura

Nije se odmah znalo čiji kapital stoji iza te beskrupulozne devastacije. Jasno je i zašto. Kako je svojedobno otkrio splitski Feral, kao investitor na Braču pojavljuje se tvrtka Sole Orto, koja je pak u vlasništvu slovenskog holdinga Zvon Ena (ili Zvon 1). Zvono Jedan je opet u većinskom vlasništvu tvrtke Gospodarstvo Rast, koja je na kraju tog lanca i koja je centralna kompanija Mariborske nadbiskupije. I, na kraju, Zvon Ena je vlasnik Sole Orta, tvrtke zadužene za bračku investiciju mariborskog crkvenog kapitala, ali i tvrtke Akord, koja se u Opatiji pojavljuje kao investitor triju luksuznih novogradnji na mjestu Ville Arentz.
    Naravno, vlasnička struktura nije slučajno tako zakomplicirana, jer se Mariborska nadbiskupija ne želi pojaviti kao izravna vlasnica. Biskupi poručuju da nisu većinski vlasnici Zvon Ena, nego samo Gospodarstva Rast, tvrtke koja upravlja holdingom. Zvon Ena ima svoju upravu koja djeluje samostalno i mariborska crkva ne utječe na njihove odluke...
    U Opatiji su investitori bili spretniji nego na Braču. Gradnja u neposrednoj blizini mora zabranjena je, ali tek 2003. godine, ali je prva dozvola ishodovana još 2000. godine. Prva dozvola izdana je za gradnju hotela apartmanskog tipa, što se onda u tipičnoj hrvatskoj pretvorbi pretvorilo u apartmane za prodaju. Danas se može samo tužno konstatirati da je dozvola izdana jer se uklapala u tadašnji kontroverzni prostorni plan, u kojem su hektari šumskog i negrađevinskog zemljišta nelegalno pretvoreni u građevinske zone. Umjesto jedne zgrade, sagrađene su tri, a uskoro je uz njih niknula i četvrta, za koju se tvrdi da je posve nelegalna.

Ruglo na obali

No što reći na još tužniju činjenicu da su Villa Arentz i parcela bili u stopostotnom vlasništvu Grada Opatije, jer su vlasti nakon Drugog svjetskog rata dopustile njezinu gradnju jednom strancu, ali samo pod uvjetom da nakon njegove smrti pripadne gradu. Tako je i bilo, no oni koji su ih naslijedili devedesetih godina nisu dijelili njihovu brigu za gradsku imovinu, prodavši vilu za pišljivih milijun eura.
    Gradonačelnik Amir Muzur danas nemoćno sliježe ramenima, uvjeravajući da nije bilo šanse suprotstaviti se i zabraniti gradnju, jer bi svaki takav spor izgubio na sudu. Usput prebacuje odgovornost na Axela Luttenbergera, u čije je vrijeme Villa Arentz prodana.
    Umjesto pokušaja zabrane gradnje, Muzur se odlučio na pokušaj utjecaja na investitora, kako bi se novogradnja što bolje uklopila u ambijent. U tome je, tvrdi, i uspio.
    Građani, međutim, nisu impresionirani. Novogradnju smatraju ruglom, ljute se i bjesne, gledajući kako se preko noći mijenja izgled njihova grada, i to u skladu s interesom kapitala kojem uglavnom ne znaju vlasnika. Ponekad prosvjeduju, kao što je to bilo nedavno kad su nepoznati novogradnje ukrasili 50-metarskim grafitom »Gospodo vijećnici, pošto vam je duša«. Slično je i danas, kada vrh zgrade krasi novi grafit »Ova zgrada neka bude posljednja«. 

Sinonim za gomilanje bogatstva
   
    Mariborska nadbiskupija, zbog goleme vrijednosti kapitala kojim raspolaže, jedan je od najvećih poslovnih imperija u Sloveniji, koji svoje pipke pušta i na hrvatsku obalu. Gospodarski uspon nadbiskupije počinje početkom devedesetih, u vrijeme kada slovenska crkva tijekom denacionalizacije ponovo dobiva u vlasništvo vrijedne posjede, zemljišta i šume, što je jedinstven primjer u tranzicijskim državama.
    Mariborska, Ljubljanska i Koparska biskupija osnovale su 1993. Krekovu banku (kasnije prodana austrijskoj Raiffeisen banci za 35 milijuna eura). Tvrtke Mariborske nadbiskupije drže velike udjele u brojnim i najvećim slovenskim tvrtkama, posredno ili neposredno, poput Mercatora, Lesnine, Heliosa, Save i Pivovarne Laško.
    Nadbiskupija Maribor postala je svojevrsno čudo. Točnije, poslovno čudo. Mariborski biskupi znali su iskoristiti priliku koja im se pružila u Sloveniji devedesetih, kada su puno dobili od države, ali valja im priznati i da su dobiveno bogatstvo znali višestruko oploditi.
    Zbog tih se poslovnih transakcija Mariborska nadbiskupija našla na udaru liberalnog dijela slovenske javnosti, pod optužbom da je mariborski slučaj još jedan dokaz da je crkva izgubila svoj prvotni smisao i poslanje, jer je postala biznis. Nadbiskupija Maribor postala je sinonim za gomilanje bogatstva i, što obično ide s bogatstvom, društvene i političke moći.

Denis ROMAC

 
Zahvaljujući inicijativi, točnije zahtjevu kardinala Josipa Bozanića i odlukama sisačkog gradonačelnika Dinka Pintarića (HDZ), Grad Sisak po svemu sudeći ostat će bez vlasništva nad jednom od svojih najljepših klasicističkih palača – Velikog Kaptola, koji je puna dva stoljeća bio središte građanskog i kulturnog života grada na Kupi. Kardinal Bozanić, naime, od gradonačelnika Pintarića zatražio je da crkvi ustupi Veliki Kaptol, a Sisak bi zauzvrat ponovo dobio status biskupije. Pintarić je na ovaj zahtjev pristao te je njegovo Poglavarstvo 18. lipnja dalo suglasnost za ustupanje objekta Velikog Kaptola za sjedište nove Sisačke biskupije.
Ovakva odluka Gradskog poglavarstva uzburkala je duhove u inače mirnom, pa i letargičnom Sisku: protestnim istupima javile su se oporbene stranke i nevladine udruge, a u sisačkim okupljalištima Bozanićev zahtjev i Pintarićeva odluka komentiraju se kao nezapamćen skandal i još jedna potvrda nezajažljivosti crkve u Hrvata. Ogorčenje je tim veće jer su sve vladajuće strukture od uspostave suverene Hrvatske Siščanima obećavale da će uz Veliki Kaptol biti uređen glavni gradski trg, a da će sama palača ponovo biti centar građanskog i kulturnog života. Upravo kao centar kulturnog života Veliki Kaptol okarakteriziran je i u aktualnoj strategiji razvoja turizma Sisačko-moslavačke županije, a sam Grad Sisak do sad je potrošio stotine tisuća kuna za idejne projekte koji su palaču planirali kao izložbenu galeriju ili muzej. Čak i na dnevnom redu sjednice Vlade, održane 26. listopada prošle godine u Sisku, Veliki Katol naveden je kao lokacija buduće izložbene galerije, ali to očito nije pokolebalo crkvu da provede akciju osvajanja palače.

Planovi pali u vodu


Prepreku nije predstavljala niti informacija da je crkva već bila u posjedu Velikog Kaptola, te da ga je u 19. stoljeću prodala(!), što nam je potvrdio i gradonačelnik Siska Pintarić. Gradu nije pomogla niti činjenica da je u prostorijama Velikog Kaptola 1839. godine prvi put izvedena kazališna predstava na hrvatskom jeziku – »Juran i Sofija« ili »Turci pod Siskom« Ivana Kukuljevića.
– Preko puta palače nalazi se Crkva Svetog križa, u kojoj se dnevno skupi petnaest osoba. Katoličkoj crkvi za prostor nadbiskupije ponuđena je lokacija na Zelenom brijegu, ali po informacijama koje kruže Siskom kardinal Bozanić naprosto je uvjetovao osnivanje Sisačke biskupije Velikim Kaptolom. Žalosno je što je gradonačelnik Pintarić pristao na ovaj zahtjev, jer Veliki Kaptol oduvijek je bio simbol građanskog Siska. U neposrednoj blizini nalazi se arheološko nalazište – antički grad Siscia, koje je otkriveno upravo u početnoj fazi radova na planiranom glavnom gradskom trgu. Kako danas stvari stoje, svi planovi su pali u vodu, a naše najljepše palače domoći će se crkva i ondje će stolovati biskup s nekoliko svojih pobočnika. Pintarićeva odluka strahovit je gubitak za Grad Sisak i nadam se da do njezine re alizacije ipak neće doći, kaže povjesničar Hrvoje Klasić, ovogodišnji dobitnik nagrade Grada Siska.

Ništa manje ogorčeni nisu niti u nevladinim udrugama Siska, gdje planiraju peticije i akcije za koje se nadaju da će dati rezultat.

Dogovori iz kafića


Glasnogovornik sisačke Eko akcije Danijel Prerad tako tvrdi da nitko od građana Siska nije znao što dogovaraju kardinal Josip Bozanić i HDZ-ov gradonačelnik Pintarić. Nevladine udruge stoga zahtijevaju da se o pitanju Velikog Kaptola raspiše gradski referendum.
– Pintarić i Bozanić sastajali su se u kafićima na periferiji, što smatram ružnim i nepriličnim načinom dogovaranja oko imovine Grada Siska. Na Zelenom brijegu izgrađena je crkva i jedan trg i mislim da bi to bila savršena lokacija za biskupski dvor. Nitko u Sisku nije protiv ponovnog osnivanja Sisačke biskupije, ali Veliki Kaptol ne damo, jer on je simbol građanskog i kulturnog Siska. Ovo što nam se događa nezapamćen je skandal, na koji nitko ne obraća pažnju jer Sisak je »izvan ruke« i kao takav nije zanimljiv medijima niti bilo kome drugom tko bi nam mogao pomoći, kaže Prerad.
Gradonačelnik Siska Pintarić, pak, glasove protivljenja ustupanju Velikog Kaptola crkvi tumači kao protivljenje osnivanju biskupije.
– Istina je da je napravljeno idejno rješenje za glavni trg kod Velikog Kaptola, ali mi se s tim nikad nismo usuglasili. Oni koji se protive našem dogovoru s crkvom protive se osnivanju biskupije u Sisku, koja gradu može donijeti samo korist, tvrdi Pintarić, ističući da Sisak ionako nema novac za obnovu Kaptola, »koji već 40 godina čami kao razvalina«.

Županica Marina Lovrić (SDP) demantira gradonačelnika i tvrdi da je Županija gradu za Veliki Kaptol nudila zgradu porezne uprave u centru Siska.
– Neka nam daju Veliki Kaptol i mi ćemo ga obnoviti, tvrdi županica, te potvrđuje da je kardinal Bozanić pred gradonačelnika Pintarića stavio ultimatum – ukoliko ne dobijemo Veliki Kaptol, biskupije u Sisku neće biti.


Biskupska šetnica


Gradonačelnika Pintarića pitali smo hoće li Sisak tražiti neku nekretninu crkve u zamjenu za gradsku palaču, na što je odgovorio da je to moguće, ali ne i nužno, te da pitanje zamjene svakako neće utjecati na pitanje ustupanja klasicističke palače crkvi
Građani Siska s kojima smo razgovarali smatraju pogubnim činjenicu da bi se pitanje Velikog Kaptola moglo pretvoriti u političko pitanje, te tvrde da bi ovakav rasplet događaja bio poguban za Grad. Veliki Kaptol je, napominju, u prošlosti bio najprije svratište, pa hotel, u njegovim prostorijama nalazili su se prvo sisačko kino i kazalište, a u njegovom dvorištu još uvijek se mogu naći ostaci stare kuglane. Zbog neodgovorne politike Grada, tvrde, sutra će se dogoditi da se pred Velikim Kaptolom ne okupljaju Siščani. Kako stvari stoje, po dvorištu palače uz rijeku Kupu sutra će se šetati tek biskup i njegovi gosti.

Izvor NOVI LIST